Društvo

ČAČANSKI ITALIJAN FRANČESKO BERBELJA

Stariji Čačani, naročito žitelji Ciganmale, upamtili su kamenorezačku radnju preko puta bioskopa „Prag“, koju je dugi niz godina držao Frančesko Berbelja. Radnja odavno ne postoji, ali je na Čačanskom groblju sačuvani brojni spomenici koji su u njoj nastali, a na svakom od njih se, osim podataka o pokojnicima i naručiocima, može pročitati i sažet zapis o majstoru: „F. Berbelja – Čačak“. Unuk čuvenog kamenoresca Mario Berbelja živi u Beogradu i priseća se vremena kada je svaki školski raspust provodio u Čačku:

Screenshot_1

–           Odrastao sam na Slaviji, ali čim se škola završi, spremim se i pravo kod dede i babe. Tako je bilo i leti i zimi. U Čačku me je čekao moj drug Čedo Stanojević, čiji je otac radio kod dede. Vozili smo bicikle, sve do Ovčar Banje, kupali se na Moravi, družili sa vršnjacima. Čedovo i moje prijateljstvo traje do danas, i on živi u Beogradu, čak smo se i okumili.

Screenshot_4Nikada Mario nije primetio da su se Čačani prema članovima njegove porodice ponašali kao prema tuđinima, niti da su mu se deda i baba, Frančesko i Klara, u Čačku osećali kao strana tela. A oboje su bili čisti stranci – on Italijan, ona Mađarica.

PUTOVANJE OD ITALIJE DO SRBIJE

Frančesko je rođen 1896. godine u mestu Kastiljone del Lago, u okrugu Peruđa, poznatom po srednjovekovnoj tvrđavi koja gleda na jezero Trasmieno. U zavičaju je izučio kamenorezački zanat, a onda se dogodio Prvi svetski rat i mladog klesara odveo u daleke i njemu nepoznate krajeve. Kao pripadnik italijanske vojske zarobljen je 1915. na frontu u Novoj Gorici i deportovan u Mađarsku. Zarobljeništvo je imalo i svoju dobru stranu: da je bilo drugačije, malo je verovatno da bi mladi Italijan u Velikom Bečkereku upoznao Klaru, rođenu 1898. u mestu Torda, koje je pripadalo okrugu Klui (današnja Rumunija), sa kojom će zasnovati porodicu i ostati do kraja života.

Screenshot_2

Supružnici posle rata neko vreme borave u Somboru, a potom ih životni put vodi u Aranđelovac, gde se Frančesko zapošljava u majdanu Venčac. Svoju budućnost je, kao i svi dobri majstori, video u samostalnom poslu, ali su mu za otvaranje radnje nedostajala sredstva. Zato je od vlasnika majdana, koji je takođe bio Italijan, zatražio pomoć u materijalu i, bez problema, dobio vagon kamena. A onda porodica Berbelja, koja se u međuvremenu uvećala za jednog člana, jer su Frančesko i Klara u Aranđelovcu 1921. dobili sina Oskara, donosi odluku da promeni mesto stanovanja. Izbor je pao na Užice jer je do Frančeska stigao glas da tom mestu nedostaju kamenoresci. U novom prebivalištu njima se, godine 1924, rađa drugi sin, kome daju ime Andrea. Već naredne godine Berbelje se ponovo pakuju i “put pod noge“, jer Frančesko u Užicu nije imao onoliko posla koliko je očekivao. Nastanjuju se u Čačku, koji 1927. postaje mesto rođenja njihove kćerke Olga.

ČAČANIN VIŠE OD POLA VEKA

Frančesko Berbelja je u Čačak stigao 1924. godine i u njemu ostao do 1977, više od pola veka. U početku je radio u Grobljanskoj ulici (današnja Ulica Miloša Obilića), a potom sazidao kuću i otvorio radionicu u Ulici Cara Lazara, koja je kasnije dobila ime po doktoru Dragiši Mišoviću. Nemoguće je nabrojati sve nadgrobne spomenika koje je Berbelja isklesao u svom radnom veku, a pažnju posetilaca čačanskog groblja još uvek pleni  Spomenik ratnicima četiri vere, podignut 1934. godine, na inicijativu ženske sekcije Udruženja rezervnih oficira i ratnika (FIDAK), svim vojnicima koji su u balkanskim i Prvom svetskom ratu poginuli na području Čačka. U Berbeljinoj radionici nastali su i spomenici nekadašnjem predsedniku čačanske opštine Veselinu Milikiću, mehandžiji Simu Dimitrijeviću, doktoru Dragiši  Mišoviću, a na groblju u Gornjem Milanovcu – armijskom generalu vojske Kraljevine Jugoslavije Božidaru Terziću. Poverenje Berbelji ukazao je i vojvoda Stepa Stepanović kada je pred kraj života rešio da sebi podigne grobnicu. Za njihovu saradnju je vezana i jedna anegdota, koju Čačani i danas rado prepričavaju, kad god se povede reč o velikom vojskovođi. Majstor je, naime, radio prema nacrtu koji je dobio lično od vojvode, ali se u određenom trenutku osmelio i, na svoju ruku dodao nekoliko mermernih stubova u obliku topovskih granata i uklesao bitke i pobede srpske vojske pod vojvodinom komandom. Kada je to saznao Stepa se veoma ražestio, ali nije imao kud – grobnica i spomenik su već  bili završeni.

Screenshot_5

 

Ostala je tajna šta je Frančeska navelo na takvu neposlušnost: želja da Stepinu „večnu kuću“ učini raskošnijom (vojvoda je važio za veoma skromnog čoveka i klonio se svakog luksuza) ili potreba da iskaže više kreativnosti, tako svojstvene zanatlijama čiji se posao dodiruje ili prepliće sa umetnošću? A Berbelja je često radio sa poznatim umetnicima. Kada je, uoči Drugog svetskog rata, August Augustinčić izvajao spomenik oslobodiocima Niša, čačanski kamenorezac je angažovan da izradi postament, a posle obavljenog posla postao je nosilac Ordena Svetog Save petog reda. Augustinčić i Berbelja su sarađivali i prilikom izgradnje spomenika u Skoplju i Zaječaru.

Svoj zanatsko-umetnički trag čačanski Italijan je ostavljao i na drugim tvorevinama od kamena, balustradama na primer, a svoje znanje velikodušno prenosio na učenike, od kojih su neki kasnije postali izvanredni klesari. Kada je osetio da godine i naporan rad uzimaju danak, polovinu radnje je prodao „Gradskom zelenilu“, komunalnom preduzeću koje je brinulo o čačanskom groblju, a on ostao da radi kao šef klesarske radionice. Kasnije prodaje i preostali deo radnje, zajedno sa kućom, povlači se u penziju i preseljava u stan koji je kupio u bloku „Proleće“.  Sledeće Frančeskovo i Klarino boravište bilo je Beograd, u koji se ostareli supružnici preseljavaju 1977. godine, kako bi bili bliži sinovima. Živeli su sa porodicom mlađeg sina, a Mario je uveren da je njegov deda itekako osećao nostalgiju za Čačkom.

–           Bio je adaptiran u tom gradu, niko ga nije dirao ni za vreme rata, a on je svima pomagao. Nedostajali su mu stari prijatelji i poznanici, iako ni u Beogradu nije bio izolovan. Umro je tiho, kod kuće, a istog dana, nešto kasnije, na vratima se pojavila časna sestra, koju nismo očekivali niti je ona znala za njegovu smrt. Wen dolazak  je za porodicu ostao zagonetka.  Deda je bio katolik, ali ga vera nije mnogo zanimala. Časna sestra ga je i pripremila za ukop, a sahranjen je na Lešću. Kasnije smo u njegovim stvarima pronašli dokument o članstvu u Društvu „Oganj“ i novčanim uplatama tokom 30 godina – priseća se Mario poslednjih dana i smrti svog dede, koji se upokojio 1985. godine.

Klara je nadživela Frančeska i umrla u devedesetšestoj godini.

FRANČESKOVO  POTOMSTVO

Screenshot_3Oba Frančeskova sina imala su, kao i otac im, „zlatne ruke“. Oskar je u Beogradu završio srednju školu za primenjenu umetnost, a potom i Akademiju primenjenih umetnosti. Postao je vajar i uradio brojne spomenike, biste i reljefe, ali je najpoznatiji po parkovskim skulpturama i fontanama. Prema njegovoj zamisli nastala je fontana sa ženskom figurom u sredini koja se nalazila ispred stare Pošte u Čačku, a sada je „kupačica“ u dvorištu Umetničke galerije „Nadežda Petrović“. Delo Oskara Berbelje je i „Puž“, čuveni reljef na zgradi čačanskog Doma kulture. Pošto vajar nije imao decu, Mariju je pripao zadatak da posle stričeve smrti ispuni njegovu želju i deset Oskarovih skuptura preda čačanskoj galeriji. Neke od njih su kasnije postavljene u Gradskom parku.

Frančeskov mlađi sin Andrea, koga su zvali Andor, studirao je građevinu u Qubljani, ali nije stekao diplomu. Okrenuo se zanatstvu, postao dvostruki majstor – za fotografiju i fotokeramiku, i u svojoj radnji na Slaviji bavio se slikanjem na staklu, porculanu i keramici. Ni on  više nije među živima.

Screenshot_6

Olgi je bilo suđeno da život provede u domovini svog oca. Studirala je italijanski jezik u Beogradu, pred kraj studija otišla u Peruđu, da usavrši jezik,  udala se za profesora fakulteta, čije je prezime Nući, i ostala u Italiji, gde i danas živi. Wena kćerka Marija Klara Nući (prvo ime je dobila po očevoj, drugo po majčinoj majci) profesor je matematike na univerzitetu u Peruđi, udata je za naučnika škotskog porekla iz Atlante i ima kćerku Lauru.

Mario je sin Andora Berbelje, po profesiji je arhitekta, a njegovi sinovima  nose italijanska imena – Bruno i Donato. Krajem januara 2016. na svet je stigao još jedan Berbelja – Donatov sin Aleksandar.

Emilija Višnjić

 

One thought on “ČAČANSKI ITALIJAN FRANČESKO BERBELJA

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.