Kultura

Na današnji dan rodjen Branko Miljković

81 godina od rođenja Branka Miljkovića: Ubi me prejaka riječ

Branko Miljković jedan je od najvećih srpskih pjesnika prošlog vijeka. Život autora stiha – „da li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj“ – okončan je u Zagrebu, u dvadeset i sedmoj godini mladosti.

Branko Miljković rođen je u Nišu 29. januara 1934. godine. Djetinjstvo je provodio u periodu Drugog svetskog rata, u porodičnoj kući na periferiji Niša. Odrastanje u porobljenom Nišu, u kome je bio svedok strahota rata i nasilja, najvjerovatnije će kasnije u psihološkom smislu biti začetak tema o smrti u njegovoj poeziji.

Branko je bio učenik gimnazije „Stevan Sremac“ u Nišu, gdje je njegov pjesnički dar otkriven u školskom književnom društvu „Njegoš“. Prvu pesmu objavio je 1952. u beogradskom listu „Zapisi“. Imao je tada osamnaest godina. U Nišu, pesme objavljuje u „Službenom glasniku“, „Glasu omladine“, „Našem putu“, „Gledištima“ …

Godine 1953. iz Niša je otišao u Beograd na studije filozofije i na Filozofskom fakultetu diplomirao je 1957. Još kao student (1956) pripadao je grupi neosimbolista, koji su nastojali da u poeziji sintetizuju pesničko iskustvo simbolista i nadrealista.

Prve pesme u Beogradu mu objavljuje Oskar Davičo 1955. u časopisu „Delo“ i time mu otvara vrata kod ostalih izdavača i stranice brojnih časopisa. Ubrzo potom sledi njegova prva zbirka pjesama „Uzalud je budim“ 1956, kojom postiže uspjeh kod publike i kritičara, a potom i zbirke pjesama: „Smrću protiv smrti“ (zajedno sa Blažom Šćepanovićem, 1959), „Poreklo nade“ (1960), „Vatra i ništa“ (1960), „Krv koja svetli“ (1961)…

Književna kritika ga je vrlo brzo, bez obzira na njegovu mladost, svrstala u sam vrh srpske poezije.

Njegove rane pjesme pokazuju uticaj francuskih simbolista Valerija i Malarmea, kao i Heraklitove filozofije. Najznačajnija je njegova zbirka „Vatra i ništa“, u čijoj se osnovi, pored antičkih, nalaze nacionalni mitovi i legende, koje je on utkao u sopstvenu poetiku, posebno u ciklusu „Utva zlatokrila“.

U noći s 12. na 13. februara 1961. godine njegovo tijelo nađeno je obješeno o drvo u parku u centru grada. Pročitajte Miljkovićevo posljednje pismo, jer ovakvo potresno štivo o pjesništvu i ljubavi drugdje nećete naći. Dvije su teorije o njegovoj smrti: jedna kaže da je ubijen, a druga da je počinio samoubistvo. Pročitajte Miljkovićevo posljednje pismo upućeno beogradskom književnom kritičaru P. Džadžiću, koje pobornici teze o samoubistvu iznose kao dokaz da je pjesnik sam odlučio umrijeti, i to zbog nesretne ljubavi.
Dragi prijatelju,

ne znam zašto, ali želim da ti objasnim suštinu svog poraza od koga se nikada više neću oporaviti. Prije svega moraš znati da moja nesreća nije puki ljubavni jad. Ili, točnije rečeno, jeste to, ako se ta moja ljubav shvati kao eros u spinozističkom smislu.

 

Ta Žena nije bila tek moja ljubavnica. Ona je bila prva i osnovna potreba mog duha. Ona je bila i moja duhovna zaštita i zaklon. Ona je bila za mene zaštitni omotač od metafizičke studeni.

 

Bez Nje ja sam potpuno i direktno izložen kosmičkoj besmislici i noći. Moja usamljenost je sada apsolutna. Za mene ne postoji oblast čistog važenja i pjevanja. Sad moje pjesme traže moju glavu. Više nema tko da me sa njima pomiri. To je samo Ona znala. A nije znala da zna. Pored nje najopasnije misli pretvararale su se u divne i bezazlene metafore. Sada je sve to podivljalo i bjesomučno kidiše na mene. Kada bih samo mogao pobjeći od onoga što sam rekao!

 

Živim u užasnom strahu. Bojim se da govorim, da pišem. Svaka me riječ može ubiti. Ja sam najveći dio svojih pjesama napisao prije nego sam Nju zavolio, ali tek sa Njom ja sam postao pjesnik, to jest onaj koji nije ugrožen onim o čemu pjeva, koji ima jedan povlašten položaj u odnosu na ono što kazuje. Sada moja poezija gubi svaku vrijednost i izvrgava se u mog najžešćeg neprijatelja. Možda bih ja postao pravi pjesnik da je ta divna Žena ostala kraj mene. Ovako ja sam onaj što se igrao vatrom i izgorio. Poraz ne može biti pobjeda ma koliko veliki bio. Izgubivši nju ja sam izgubio i svoju snagu, i svoj dar. Ja više ne umijem pisati. Ostala je samo nesreća od koje se ništa drugo ne može napraviti osim nove nesreće.

 

Sjećaš li se, dragi prijatelju, da sam ja napisao stih „Jedan nesretan čovjek ne može biti pjesnik“. Tek sada vidim koliko je to točno. Ja ću pokušati da živim i dalje, mada sam više mrtav od svih mrtvaca zajedno. Ali ova užasna patnja je posljednji ostatak onoga što je u meni ljudsko. Ako nju nadživim ne očekujte od mene ništa dobro. Ali ja ne vjerujem da ću je nadživjeti.

 

Želi ti sve najbolje

 

Branko

 

P.S. Ako želiš da mi pišeš, piši mi o Njoj. Bilo šta. Ne u vezi sa mnom. Šta jede, kako spava, da li ima nazeb itd.; ti sve to možeš znati. Svaka sitnica koja se na Nju odnosi za mene je od neprocjenjive vrijednosti. Ako prestanem da mislim o njoj počet ću da mislim o smrti. Ponoć je. Doviđenja.

 

Bjankinijeva 11., Zagreb

 

Branko Miljković (1934. – 1961.)

Оставите одговор