Kultura

MATIJA BEĆKOVIĆ – 80 GODINA: ON GOVORI I KAD DRUGI ĆUTE

-Na kraju ovog meseca, 29. novembra, proslaviću 80. rođendan i sve će se proslaviti u valjevskoj Gimnaziji, gde ću ja sedeti u onoj klupi u kojoj ću se najbolje sećati svoga života – rekao je, pored ostalog, akademik Matija Bećković prošlog petka, gostujući u Gradskoj biblioteci „VladislavPetković Dis”, koja je posvetila program njegovom liku i delu naslovljen imenom i starosnom odrednicom „Matija – 80 godina“.

Na pitanje vašeg novinara postoje li godine i vreme za svođenje računa i bilansa u njegovom slučaju, jer sudeći po naslovima poslednjih knjiga koje potpisuje „Kad budem mlađi“, „Kad budem još mlađi“ i „Kad se ponovo rodim“ o tome ne razmišlja, Bećković je odgovorio:

– Pa to se stalno odlaže, što kažu, produžio se ljudski vek, a pogotovu taj pesnički, tako da nekad nisu postojali stari pesnici. Sinonim za pesnika je bio mlad čovek, ali ja se uvek prisećam te misli da vam Bog daje da živite onoliko kolko je potrebno da uradite ono zbog čega vas je stvorio. Pa, čim vas drži još, znači da neku nameru ima, da ima još posla što je namenio da uradimo.

Šta je to što Vi imate u planu, a mislite da Vam je Bog namenio?

-Ja više osluškujem, što kaže, odnekud nešto nepoznato, a to nepoznato je neophodno ljudskome duhu, da baš ne zna sve. Tako da, znamo da postoji taj odgovor i to nam je dovoljno, ne treba da ga baš do kraja definišemo.

Šta je vaš bilans, šta čini statistiku Matije Bećkovića?

-Ha, ha, pa nikad čovek nije to planirao. To prevazilazi našu pamet i našu maštu i treba samo da služite tom nevidljivom koncu koji vas vodi.

Kroz nekoliko naslova ironično i duhovito se rugate savremenoj antiejdžing opsesiji večitom mladošću, kao svojevrsnoj modernoj patologiji?

-Svaki dan čujete kako čovek svaki dan može biti mlađi i sve zdraviji, visok i plavih očiju, samo ako se drži određenih saveta, tako da kad budem mlađi i kad budem još mlađi, i normalno kad se ponovo rodim, tako da ćemo u tom novom životu pokušati da ispravimo sve ono što smo propustili u ovom. Nekada se novorođenče blagosiljalo „Dabogda ostario“, a sada se smatra da je biti star veliko prokletstvo i sramota, tako da niko više neće to da bude, a ponuđena su tolika sredstva, sprave i teretane da to izbegnemo.

Knjiga „100 mojih portreta“ Vaših saradnika, imala je velikog odjeka, da li su u njoj svi koji su zavredeli da budu, a usledili su i porodični portreti?

-Oni se javljaju za reč, a kad sam počeo nisam znao da će se to sve završiti. Sada sam napisao „Mojih 80“, vezano za moj rođendan, tu sam se odužio mojim roditeljima i srodnicima, a već sam najavio za idući sajam knjiga još jednu knjigu…

Tako je odgovarao na pitanja akademik Matija Bećković, a za poklonike poezije i lepe pisane reči jedan od najvećih kulturnih praznika svakako je bio susret sa ovim priznatim savremenim stvaraocem, koji se dogodio 1. novembra, kada je Gradska biblioteka „Vladislav Petković Dis” u okviru svog književnog programa priredila veče posvećeno njegovom životnom putu i stvralaštvu pod jednostavnim i prepoznatljivim nazivom „Matija – 80 godina“. Da se zaista dogodio kulturni praznik svedoči i brojna publika, za koju su velika sala i Galerija Gradske biblioteke bile pretesne da prime sve ljubitelje Bećkovićevog britkog stiha.

IZLOŽBA „MATIJA“ KRALjEVČANKE DRAGANE TIPSAREVIĆ PRATI DVE BIOGRAFIJE

Poetskoj večeri prethodilo je otvaranje izložbe u Galeriji Biblioteke, takođe, jednostavno naslovljene „Matija“, čiji je autor Dragana Tipsarević, bibliotekar iz Kraljeva, doskorašnji direktor Narodne biblioteke „Stefan Prvovenčani“. Izložbu čini 25 panoa na kojima su hronološki predstavljene slikom i rečju dve Bećkovićeve biografije, život i delo akademika Bećkovića. Dragana Tipsarević je tom prilikom rekla da je samo ime, kojim je ova izložba naslovljena, dovoljno da se pouzdano zna da je izložba posvećena jednom od najvećih srpskih pesnika Matiji Bećkoviću.

-Iz prve biografije koja je fiksirana datumima mogu se propratiti godina rođenja, školovanje, kasnija karijera. U drugoj biografiji nije fiksirano ništa, sve se traži. Tkanje na dva razboja, tvrdi pesnik, traje čitavog života. Unutrašnji čovek traži čitavog sebe, kroz književno delo. Iz prve biografije vidi se detinjstvo u kome je, kako pesnik kaže, sve zbijeno kao na mikrofilmu, koje pesnik čitavog života razmotava i na veće i na šire platno. Zatim sledi školovanje, pa Vera Pavladoljska, kada su se susreli poezija i život, pa kasnija prijateljstva, putovanja, susreti. Druga Bećkovićeva biografija je praktično velelepna književna građevina koja otpočinje 1957. godine objavljivanjem prve pesme „Preludijum“ u valjevskom gimnazijskom listu “Mlada kultura“, a završava se, bar za sada, dvema zbirkama koje su objavljene pre nedelju dana i promovisane na Sajmu knjiga. Prva je „Mojih 80, portreti“, i ona je praktično dopuna Bećkovićeve knjige „100 mojih portreta“, koju je objavio prošle godine i koja predstavlja lirske memoare o drugima. Vođen motom da je čovek ono što pamti, a da pamtimo samo ono što je dostojno da bude zapamćeno, Bećković je napisao knjigu kojom se odužio svojim roditeljima, prijateljima, brojnim ljudima koje je sretao tokom svog života. Knjigu je objavila Kompanija „Večernje novosti“. Druga knjiga „Kad se ponovo rodim“ je deo trilogije, a sve tri je objavila Srpska književna zadruga – rekla je Dragana Tipsarević.

Na izložbi se mogu pratiti i Bećkovićevi prozni zapisi, jer „on govori i kad drugi ćute“, i to tako, kako sam zapisuje, kao da će mu svaka reč biti poslednja. On piše o Kosovu kao najskupljoj srpskoj reči, o Hilandaru kao najdonjem kamenu našeg postojanja, o Njegošu, o knezu Lazaru, o našim ćeranijama, o hlebu i jeziku, o tome da je knjiga bila na početku, pa će biti i na kraju, o mislima koje slave srpstvo. Zbog toga su pre tri godine Društvo guslara „Žiča“ iz Kraljeva i Udruženje „Moderna tradicija“, zajedno sa Domom vojske u Kraljevu organizovali muzičko-scenski spektakl „Gusle slave Matiju“, koji je tim povodom izjavio da tako nešto nije sigurno doživeo nijedan srpski pesnik,istakla je Tipsarević i rekla da je najveći deo postavljene izložbe nastao upravo tim povodom, a kasnije je dopunjavana sa Bećkovićevim novim knjigama, kao što će biti i nadalje. Za nju je sve to bila velika čast i izraz ljubavi prema pesniku i njegovom delu, a najveći problem bio je izbor u obilju. Kroz epsku tradiciju vezanu za Bećkovićeve korene i poeziju u toku izložbe publiku je pojanjem na guslama vodio guslar Radovan Peković. Kroz program je znalački vodila bibliotekar Dušica Brković.

NAJLEPŠE PEVA ONAJ KOME JE NAJTEŽE…

A pesnik kaže da „najlepše peva onaj kome je najteže i da nam život ne bi bio potreban, kada bi nam bio jasan“. Rođen je u Senti, rastao u Velje Dubokom, školovao se u Valjevu i Beogradu… Prvu pesmu objavio je 1957, a prvu knjigu posvećenu svojoj životnoj ljubavi „Vera Pavladoljska“ objavio je 1962. Prepoznajemo ga po antologijskoj poemi „Ćeraćemo se još“, stihovima: „Ti si moja, ipak“, „Kada jednom dođeš u bilo koji grad“, „Odakle meni pravo“, „Kad sam je prvi put video“, „Čiji si ti mali“, zbirkama pesama „Metak lutalica“, „Tako je govorio Matija“, „Međa Vuka Manitoga“, „Reče mi jedan čoek“, „Put kojeg nema“, „Kad budem mlađi“, „Služba Svetom Savi“, „Kosovo – najskuplja srpska reč“, i poslednje dve o kojima je bilo reči.

Akademik Matija Bećković dobitnik je prestižnih književnih priznanja, među njima i „Disove nagrade“ za celokupan opus kao laureat 27. Disovog proleća 1990. godine, kada je nastala poetska knjiga „Nadkokot” sa ilustracijama Mome Kapora. Iako nije prvi put u Čačku, akademik Bećković se ovog puta prvi put našao u novom zdanju Gradske biblioteke i sa velike scene pred nebrojenom publikom poručio:

-Ovde vidim ovaj prizor, kakvog, možda, nema na celom svetu. Svakog dana slušamo kako je vreme poezije prošlo, kako su knjigu zamenili drugi mediji, kako su pesnici otpevali svoje, ali, kad vidim ovaj prizor sve se to za tili čas demantuje. Veoma sam uzbuđen što sam video ovu novu zgradu Biblioteke u Čačku. To je verovatno najlepša biblioteka u Srbiji. Nisam znao ni da je tako bio lep i dobro projektovan Dom vojske. Biblioteka ga je rehabilitovala. Ovoliko svetla i toliko lepote nisam očekivao. Bio sam ranije u onoj Biblioteci i na Disovom proleću, ali to je bilo, kao što znate u nekom dvorištu i ja se pridružujem čestitkama onima koji su za to najzaslužniji… Mislim da će se ljudi upisivati da budu članovi Biblioteke, dolaziti u ovu zgradu, pohitati prema tom svetlu. Lepo da se ona nalazi u samom centru grada, što je nekad i bilo, škola, crkva i biblioteka. I ma koliko se to udaljavalo, to će se opet jednom sve vratiti. Drago mi je što sam u Čačku, ne znam koga bih prvo spomenuo, a moram prvo da se setim Duška Radovića, koji mi je stalno govorio o njegovim stričevima Radovićima i jednoj gospođi, kao profesorima čačanske Gimnazije, bio sam u selu Trnavi, odakle su oni. A onda iz našeg vremena, tu su nezaboravni Brana Petrović i Branko V. Radičević i toliki drugi koje ne mogu sve da pobrojim, pesnici, slikari, Čačani… I ovo je isto tako sada njihova pobeda i njihova kuća…”

Zorica Lešović Stanojević

(Ceo tekst u najnovijem broju „Glasa“)

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.