Kultura

Nikola Popović: PISANJE JE, PRE SVEGA, PLOVIDBA

4. Na brdu Harisa
 Na brdu Harisa

Kulturno obrazovni program Doma kulture

PISANJE JE, PRE SVEGA, PLOVIDBA

 

Nikola Popović je italijanista, nastavnik italijanskog jezika na Filološko-umetničkom fakultetu u Kragujevcu, prevodilac i pisac, autor putopisnih priča iz afričkih zemalja, Sjedinjenih Američkih Država i knjige „Priče iz Libana“. Povod za razgovor je književno veče posvećeno Popovićevoj prozi „Liban: zemlja i ljudi“, koje će biti održano 9. juna, u 19 časova, u čačanskom Domu kulture.

 

 Sa sinom Adamom u Dar-el-Kamaru
Sa sinom Adamom u Dar-el-Kamaru

Čitajući Vašu knjigu, čini se da je uvek prisutan detaljan opis pejzaža i karaktera ljudi. Koliko je egzotični Liban inspiracija za putopis i pisanje uopšte?  

-Zemlja i ljudi, predeli i ambijent, duh i karakter stanovnika – to su glavne koordinate literarnog žanra putopisa, ali i pripovetki i romana pisanih u realističkom ključu pripovedanja. Ja sam pisao o Libanu, zemlji koja je meni i porodici ostala u srcu, i ljudima koji su nam otvorili svoje domove. Egzotika, skok u nepoznato, svakako pospešuje inspiraciju pisca. U novom ambijentu duša putnika povlači se u sebe, pisanje postaje više lirski dnevnik a manje vodič kroz topografiju zemlje i grada. Rimska maksima da čovek sve svoje nosi sa sobom, na putovanju dolazi do punog izražaja. Pisac nosi kulturni bagaž svoje zemlje, uspomene stapa sa novim doživljajima, a sećanje na predele iz domovine i nova lica koja je sreo na svom putu prepliću se u jedan doživljaj. Crnjanski je, gledajući u toskanski mesec, video Stražilovo. Kao piscu, bliska mi je sumatraistička ideja o beskrajnoj povezanosti celog sveta, a duša se dok traju seobe uvek iznova menja.

 

unnamed (Copy)U knjizi pravite paralele sa balkanskim tlom, Bosnom i Srbijom, te svojim, kako kažete, rodnim gradovima – Sarajevom i Beogradom. Koje su sličnosti i razlike između ovih prostora?

-Sličnosti ima mnogo. Ova područja povezuje najpre orijentalno nasleđe, kroz istoriju, gastronomiju iz otomanskog vremena, donekle i sličan mentalitet – žal za starim vremenom i nostalgičan odnos prema sopstvenoj prošlosti. Liban je, kao i Bosna, zemlja na međi, na raskrsnici Istoka i Zapada, imala je zlatno doba suživota različitih religijskih zajednica, a potom doživela bolno iskustvo građanskog rata. Zajednička je nada u postojanost mira i vera da će nove generacije znati da iz istorije – stare i one nove, koja je još uvek sveža i stapa se sa sadašnjošću – izvuku pouke pomirenja i međusobnog poštovanja.

 

Stari ribar u gradu Tiru
Stari ribar u gradu Tiru

Nekoliko priča dotiče se tematike rata. Kakva je Vaša vizura tih događaja?

-Tumačenje rata koje daje moja knjiga uvek je baš takvo – književno i lirsko, dakle različito od onog političkog, stoga i vrednije. Pisanje o Libanu naslanja se na sećanja onih koji rat neposredno pamte, kao i fizionomiju starih gradova, mada su najteže izlečive one nevidljive rane i traume. U Bejrutu je danas mnogo izbeglih iz Damaska i Alepa, koji su u gradu između visokih planina i mora zastali na svome putovanju, nadajući se odlasku dalje. To „čekanje pred put“, kako sam i naslovio jednu priču, traje dugo, koliko traje tišina između dva tona na arapskoj lauti. Liban je oduvek bio pribežište i luka novog života. U Burž Hamudu, jermenskoj četvrti opisanoj u knjizi, i danas žive, čuvajući svoj jezik i običaje, Jermeni koji su pred turskim progonom 1915. godine sklonili u Bejrutu. Danas je Burž Hamud možda najviše kosmopolitska četvrt Bejruta – ovde žive Filipinci, Etiopljani, Bangladešani, spretni u raznim veštinama i zanatima.

 

Na koricama knjige je Vaša slika sa arapskom lautom, a muzičke teme provejavaju kroz nekoliko priča. Koliko je muzika prisutna u Vašem životu i pisanju?

-Muzika je duboko ukorenjena u moj život. Od šeste godine sviram gitaru, nekoliko godina već arapsku lautu. Kada sam pisao svoje prve putopisne priče iz Togoa, Gane i Konga, shvatio sam da je slika – likovna i književna – jedno, a ja treba da je odsviram, kao na gitari. Muzika je univerzalni jezik, kao i ples, u kojem je „homo ludus“ najbliži svom unutarnjem biću. Muzika zavodi, stvarajući stanje opijenosti i utisak da je život igra dok se čuje udar ritma koji prati otkucaje srca. Za Aboridžina, koji živi u saglasju sa prirodom, i čoveka informatičkog sveta, pričanje je uvek – kao u Šeherezadinim pričama – odgađanje smrti i pokušaj da se produži magija priče, da čovek na ovome svetu, kako je zapisao Šimić, ne ide malen ispod zvezda.

 

1. Portret sa arapskom lautom (Copy)Da upotrebimo andrićevski termin, čini se da su priča i pričanje u osnovi Vašeg putopisa, koji je uvek usmeren na ljudsku sudbinu i priču o njoj. Da li ste zato odabrali naslov Priče iz Libana“?  

-Naslov je klasičan, ali je za mene najbolji izbor. Priča i pričanje duboko su u tradiciji srpskog putopisa od Dositeja, Crnjanskog, Andrića i Rastka Petrovića, koji je pisao o ljudima koji govore. Reč „priča“ takođe je i dvosmislena – to je književna forma i živa reč – pričanje, neodvojivo od ljudske prirode.

 

Plovidba se izdvaja kao ključna reč u Vašoj knjizi. U pričama o luci u gradu Tiru i Biblosu, spominjete susrete sa ribarima i kapetanima, u zapisu o emiru Fahredinu plovidbe iz Libana u Italiju, s jedne na drugu stranu Mediterana. A u Priči o pesniku Mahmudu“ glavni junak citira latinsku misao Ploviti se mora“…  

-Život, ako nije plovidba, onda je statičan i umrtvljen. Mediteranska književnost, to su priče o moru koje je iskonska veza sa onim što je duboko u nama, ujedno i podloga kojom se išlo na velika putovanja, ka velikim otkrićima i zbog velikih ljubavi. Ljubav, kao što je zapisao Dante, pokreće sunce i druge zvezde. Bez nje nema književnosti a humanizam je najveći angažman. Pisanje je, kao i život, pre svega plovidba ka granicama na zemlji i u sebi, i namera čoveka da ih ukine.

 

Bejrut, panorama grada
Bejrut, panorama grada

Često spominjete ptice?

-Ptice lete svojevoljno, a pomalo ih nosi i vetar, tako sam i ja, sledeći srce i vetar, stigao u Bejrut, vrativši se iz njega bolji, sa iskustvom sviranja arapske laute i naučivši zanat pisanja.

 

U nekoliko Vaših tekstova govori se o libanskoj hrani i vinu. Na koji način ovo postaje književna tema?

-Hrani i književnosti zajednička je hedonistička slast uživanja. Platon je u svojoj „Gozbi“ okupio u veselom društvu posle večere istorijske ličnosti, tražeći da svako od njih izgovori pohvalu bogu ljubavi jer su ljubavne teme bile zanemarene pred filozofskim raspravama o životu. Dante je napisao svoju „Gozbu“ kao celinu od četrnaest kancona i petnaest traktata, gde su prelepi ljubavni i filozofski motivi. Hrana je ljubavni napitak a priča je delikatan začin. Knjiga, kao i hrana, ima svoj ukus a književno tkivo umetničku strukturu, ukus i zaukus, koji, kao što nepce pamti aromu dobrog vina, ostaju u sećanju čitaoca.

 

Portret sa lautom (Copy)Verujete li u ono što pisci nazivaju „kreativnom čašom“ – pisanje pod alkoholom?

-Pisanje pod dejstvom opijata staro je koliko i pamćenje. Opijati mogu pospešiti nadahnuće u nastajanju teksta i dati početni impuls, ali redakcija teksta je svakako stvar trezna i trezvena. Mislim da je tako radio i Bukovski. U krajnjoj liniji – svaka književnost koja se lako čita, teško se piše. Ipak ne verujem u mit o pijanim romanima.

 

Koja lektira je uticala na Vas kao pisca?

-Tokom studija italijanistike najviše sam voleo pisce italijanskog verizma – Đovanija Vergu, Luiđija Kapuanu, Matildu Serao… U tim pripovetkama i romanima ključni su, da opet upotrebim reči iz večerašnjeg naslova – ambijent i ljudi. Ambijent grada na kojem se, kao u Andrićevoj priči o mostu, kao na lakmus-hartiji prelamaju sudbine njegovih stanovnika, čiji je karakter neodvojiv od tog ambijenta. Takođe, volim pisce koji su pisali na prelazu iz jednog veka u drugi, na razmeđu različitih kultura. Takav je Džozef Konrad koji je napravio najteži iskorak koji pisac može napraviti a to je prelaz sa maternjeg poljskog na engleski. Radi se, osim jezičkog koda, o prelasku na drugi literarni kod, jer pisac koji je usvojio novi jezik stvara uvek jedan poseban svet. Moj omiljeni italijanski pisac je Italo Zvevo, pisao je u Trstu, gradu na razmeđu mediteranske i srednjoevropske književne tradicije.

 

Da li je u pripremi nova knjiga putopisa?

-Želim da u jednu knjigu objedinim putopise od Afrike, preko Amerike do – Balkana. Mislim da ću zadržati formu priče kao fragmenta, isečka iz života, s tendencijom ka toku romana. Ne brinem mnogo za žanrovska određenja. Živimo, najposle, u vremenu prepletenih formi i stilova.

 

Da li se spremate za još neko veliko putovanje i gde?

-Želja mi je najpre da upotpunim mediteranski krug i vidim Siciliju, Sardiniju, Korziku, Maltu… Nadam se da ću doploviti i do Portugala, tamo živi moj školski drug Ljubomir Stanišić, jedan od najboljih svetskih kuvara. Oploviti Mediteran – čini mi se da je to realna i ostvariva želja, a za daleka putovanja, na Daleki istok na primer, možda će biti dobrih vetrova i talasa.

DUŠAN DARIJEVIĆ

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.