
Kulturno obrazovni program Doma kulture
PISANJE JE, PRE SVEGA, PLOVIDBA
Nikola Popović je italijanista, nastavnik italijanskog jezika na Filološko-umetničkom fakultetu u Kragujevcu, prevodilac i pisac, autor putopisnih priča iz afričkih zemalja, Sjedinjenih Američkih Država i knjige „Priče iz Libana“. Povod za razgovor je književno veče posvećeno Popovićevoj prozi „Liban: zemlja i ljudi“, koje će biti održano 9. juna, u 19 časova, u čačanskom Domu kulture.

Čitajući Vašu knjigu, čini se da je uvek prisutan detaljan opis pejzaža i karaktera ljudi. Koliko je egzotični Liban inspiracija za putopis i pisanje uopšte?
-Zemlja i ljudi, predeli i ambijent, duh i karakter stanovnika – to su glavne koordinate literarnog žanra putopisa, ali i pripovetki i romana pisanih u realističkom ključu pripovedanja. Ja sam pisao o Libanu, zemlji koja je meni i porodici ostala u srcu, i ljudima koji su nam otvorili svoje domove. Egzotika, skok u nepoznato, svakako pospešuje inspiraciju pisca. U novom ambijentu duša putnika povlači se u sebe, pisanje postaje više lirski dnevnik a manje vodič kroz topografiju zemlje i grada. Rimska maksima da čovek sve svoje nosi sa sobom, na putovanju dolazi do punog izražaja. Pisac nosi kulturni bagaž svoje zemlje, uspomene stapa sa novim doživljajima, a sećanje na predele iz domovine i nova lica koja je sreo na svom putu prepliću se u jedan doživljaj. Crnjanski je, gledajući u toskanski mesec, video Stražilovo. Kao piscu, bliska mi je sumatraistička ideja o beskrajnoj povezanosti celog sveta, a duša se dok traju seobe uvek iznova menja.
U knjizi pravite paralele sa balkanskim tlom, Bosnom i Srbijom, te svojim, kako kažete, rodnim gradovima – Sarajevom i Beogradom. Koje su sličnosti i razlike između ovih prostora?
-Sličnosti ima mnogo. Ova područja povezuje najpre orijentalno nasleđe, kroz istoriju, gastronomiju iz otomanskog vremena, donekle i sličan mentalitet – žal za starim vremenom i nostalgičan odnos prema sopstvenoj prošlosti. Liban je, kao i Bosna, zemlja na međi, na raskrsnici Istoka i Zapada, imala je zlatno doba suživota različitih religijskih zajednica, a potom doživela bolno iskustvo građanskog rata. Zajednička je nada u postojanost mira i vera da će nove generacije znati da iz istorije – stare i one nove, koja je još uvek sveža i stapa se sa sadašnjošću – izvuku pouke pomirenja i međusobnog poštovanja.

Nekoliko priča dotiče se tematike rata. Kakva je Vaša vizura tih događaja?
-Tumačenje rata koje daje moja knjiga uvek je baš takvo – književno i lirsko, dakle različito od onog političkog, stoga i vrednije. Pisanje o Libanu naslanja se na sećanja onih koji rat neposredno pamte, kao i fizionomiju starih gradova, mada su najteže izlečive one nevidljive rane i traume. U Bejrutu je danas mnogo izbeglih iz Damaska i Alepa, koji su u gradu između visokih planina i mora zastali na svome putovanju, nadajući se odlasku dalje. To „čekanje pred put“, kako sam i naslovio jednu priču, traje dugo, koliko traje tišina između dva tona na arapskoj lauti. Liban je oduvek bio pribežište i luka novog života. U Burž Hamudu, jermenskoj četvrti opisanoj u knjizi, i danas žive, čuvajući svoj jezik i običaje, Jermeni koji su pred turskim progonom 1915. godine sklonili u Bejrutu. Danas je Burž Hamud možda najviše kosmopolitska četvrt Bejruta – ovde žive Filipinci, Etiopljani, Bangladešani, spretni u raznim veštinama i zanatima.
Na koricama knjige je Vaša slika sa arapskom lautom, a muzičke teme provejavaju kroz nekoliko priča. Koliko je muzika prisutna u Vašem životu i pisanju?
-Muzika je duboko ukorenjena u moj život. Od šeste godine sviram gitaru, nekoliko godina već arapsku lautu. Kada sam pisao svoje prve putopisne priče iz Togoa, Gane i Konga, shvatio sam da je slika – likovna i književna – jedno, a ja treba da je odsviram, kao na gitari. Muzika je univerzalni jezik, kao i ples, u kojem je „homo ludus“ najbliži svom unutarnjem biću. Muzika zavodi, stvarajući stanje opijenosti i utisak da je život igra dok se čuje udar ritma koji prati otkucaje srca. Za Aboridžina, koji živi u saglasju sa prirodom, i čoveka informatičkog sveta, pričanje je uvek – kao u Šeherezadinim pričama – odgađanje smrti i pokušaj da se produži magija priče, da čovek na ovome svetu, kako je zapisao Šimić, ne ide malen ispod zvezda.
Da upotrebimo andrićevski termin, čini se da su priča i pričanje u osnovi Vašeg putopisa, koji je uvek usmeren na ljudsku sudbinu i priču o njoj. Da li ste zato odabrali naslov „Priče iz Libana“?
-Naslov je klasičan, ali je za mene najbolji izbor. Priča i pričanje duboko su u tradiciji srpskog putopisa od Dositeja, Crnjanskog, Andrića i Rastka Petrovića, koji je pisao o ljudima koji govore. Reč „priča“ takođe je i dvosmislena – to je književna forma i živa reč – pričanje, neodvojivo od ljudske prirode.
Plovidba se izdvaja kao ključna reč u Vašoj knjizi. U pričama o luci u gradu Tiru i Biblosu, spominjete susrete sa ribarima i kapetanima, u zapisu o emiru Fahredinu plovidbe iz Libana u Italiju, s jedne na drugu stranu Mediterana. A u „Priči o pesniku Mahmudu“ glavni junak citira latinsku misao „Ploviti se mora“…
-Život, ako nije plovidba, onda je statičan i umrtvljen. Mediteranska književnost, to su priče o moru koje je iskonska veza sa onim što je duboko u nama, ujedno i podloga kojom se išlo na velika putovanja, ka velikim otkrićima i zbog velikih ljubavi. Ljubav, kao što je zapisao Dante, pokreće sunce i druge zvezde. Bez nje nema književnosti a humanizam je najveći angažman. Pisanje je, kao i život, pre svega plovidba ka granicama na zemlji i u sebi, i namera čoveka da ih ukine.

Često spominjete ptice?
-Ptice lete svojevoljno, a pomalo ih nosi i vetar, tako sam i ja, sledeći srce i vetar, stigao u Bejrut, vrativši se iz njega bolji, sa iskustvom sviranja arapske laute i naučivši zanat pisanja.
U nekoliko Vaših tekstova govori se o libanskoj hrani i vinu. Na koji način ovo postaje književna tema?
-Hrani i književnosti zajednička je hedonistička slast uživanja. Platon je u svojoj „Gozbi“ okupio u veselom društvu posle večere istorijske ličnosti, tražeći da svako od njih izgovori pohvalu bogu ljubavi jer su ljubavne teme bile zanemarene pred filozofskim raspravama o životu. Dante je napisao svoju „Gozbu“ kao celinu od četrnaest kancona i petnaest traktata, gde su prelepi ljubavni i filozofski motivi. Hrana je ljubavni napitak a priča je delikatan začin. Knjiga, kao i hrana, ima svoj ukus a književno tkivo umetničku strukturu, ukus i zaukus, koji, kao što nepce pamti aromu dobrog vina, ostaju u sećanju čitaoca.
Verujete li u ono što pisci nazivaju „kreativnom čašom“ – pisanje pod alkoholom?
-Pisanje pod dejstvom opijata staro je koliko i pamćenje. Opijati mogu pospešiti nadahnuće u nastajanju teksta i dati početni impuls, ali redakcija teksta je svakako stvar trezna i trezvena. Mislim da je tako radio i Bukovski. U krajnjoj liniji – svaka književnost koja se lako čita, teško se piše. Ipak ne verujem u mit o pijanim romanima.
Koja lektira je uticala na Vas kao pisca?
-Tokom studija italijanistike najviše sam voleo pisce italijanskog verizma – Đovanija Vergu, Luiđija Kapuanu, Matildu Serao… U tim pripovetkama i romanima ključni su, da opet upotrebim reči iz večerašnjeg naslova – ambijent i ljudi. Ambijent grada na kojem se, kao u Andrićevoj priči o mostu, kao na lakmus-hartiji prelamaju sudbine njegovih stanovnika, čiji je karakter neodvojiv od tog ambijenta. Takođe, volim pisce koji su pisali na prelazu iz jednog veka u drugi, na razmeđu različitih kultura. Takav je Džozef Konrad koji je napravio najteži iskorak koji pisac može napraviti a to je prelaz sa maternjeg poljskog na engleski. Radi se, osim jezičkog koda, o prelasku na drugi literarni kod, jer pisac koji je usvojio novi jezik stvara uvek jedan poseban svet. Moj omiljeni italijanski pisac je Italo Zvevo, pisao je u Trstu, gradu na razmeđu mediteranske i srednjoevropske književne tradicije.
Da li je u pripremi nova knjiga putopisa?
-Želim da u jednu knjigu objedinim putopise od Afrike, preko Amerike do – Balkana. Mislim da ću zadržati formu priče kao fragmenta, isečka iz života, s tendencijom ka toku romana. Ne brinem mnogo za žanrovska određenja. Živimo, najposle, u vremenu prepletenih formi i stilova.
Da li se spremate za još neko veliko putovanje i gde?
-Želja mi je najpre da upotpunim mediteranski krug i vidim Siciliju, Sardiniju, Korziku, Maltu… Nadam se da ću doploviti i do Portugala, tamo živi moj školski drug Ljubomir Stanišić, jedan od najboljih svetskih kuvara. Oploviti Mediteran – čini mi se da je to realna i ostvariva želja, a za daleka putovanja, na Daleki istok na primer, možda će biti dobrih vetrova i talasa.
DUŠAN DARIJEVIĆ