Kultura

POHVALA JEDNOJ BIBLIOTECI

DR VLADIMIR DIMITRIJEVIĆ: -Čarls Simić piše o činjenici da se javne biblioteke u SAD masovno zatvaraju, jer su „nepotrebne“ i za njih nema para. To je još jedan plod neoliberalnog kapitalizma, koji uništava sve humano u ime „slobodnog tržišta“, kome su potrebni roboti sa ekranom u mozgu, a ne čitaoci koji misle.                                                                                                                            

Što sam počeo u prošlom broju „Glasa“, pišući o susretu sa pesnikom Rajkom Nogom u prostoru naše Gradske biblioteke, završio bih, u ovom broju, pohvalom ovoj ustanovi. Jer, još uvek se, sa svim svežom radošću, radujem činjenici da je Čačak dobio novu zgradu biblioteke. Na policama ima toliko znanja i ljudskog života da je to pravo, neizrecivo čudo. Kad si među knjigama, ti si među svetovima; možeš i vrtoglavicu da osetiš od tolikih stranica sa kojih se čuju glasovi otišavših; jer, kako reče Ivan V. Lalić:“Glasovi mrtvih, to nisu mrtvi glasovi“.Borhes, koji je, u jednoj od priča zamislio kosmos kao biblioteku koja će pretrajati čoveka, izvukao je, iz takve vizije, sumorne zaključke o sveprolaznosti; ali, mi možemo izvući zaključak o neprolaznosti, o stalnom radu uma koji ne prestaje vekovima i koji se ne miri sa smrću.

ANTIUTOPIJA REJA BREDBERIJA                                                                               

Ipak, ako se vratimo u stvarnost, moramo shvatiti da smo ušli u doba u kome je naš pristup galaksijama mudrih i vrelih slova sve više ugrožen. Liberalni kapitalizam je neprijatelj knjige i biblioteke. Godine 1953, američki pisac Rej Bredberi objavio je antiutopijski roman „Farenhajt 451“ (temperatura na kojoj počinje da gori hartija ), koji govori o društvu budućnosti. U njemu su ljudi okupirani svudaprisutnom 3D televizijom u boji (žena glavnog junaka, Reja Montaga, neprestano gleda sapunice, pada u depresiju, kljuka se barbituratima), žive i rade kao roboti, imaju bankomate – i ne čitaju. Ništa ne sme da se čita, da se roboti ne bi probudili kao ljudi. Glavni junak radi kao „vatrogasac“ – pripadnik „specijalne policije“ u oblasti kulture, koja otkriva i spaljuje knjige, kao i kuće u kojima su knjige nađene. Montag se pobuni protiv sistema i nađe grupu izgnanika iz društva, koji velika dela, od Homera i Biblije do Dostojevskog, uče napamet i predaju ih budućim pokolenjima. Roman završava nuklernim ratom, nakon koga čuvari pamćenja ljudi idu ka novom početku.                                          

UMIRANJE BIBLIOTEKA                                                                                

No, kapitalistička Imperija ima mnogo pouzdaniji način da se oslobodi knjiga i čitalaca nego što je spaljivanje: ona, recimo, ne da novac za biblioteke. U  knjizi „Gledaj dugo i netremice“, koju je kod nas objavio „Arhipelag“, pesnik Čarls Simić piše o činjenici da se javne biblioteke u SAD masovno zatvaraju, jer su „nepotrebne“ i za njih nema para. To je još jedan plod neoliberalnog kapitalizma, koji uništava sve humano u ime „slobodnog tržišta“, i kome su potrebni roboti sa ekranom u mozgu, a ne čitaoci koji misle.                                                                                                                       

Baš zato što danas vlada kriza, potreba za čitanjem je sve veća. Ljudi u teškim okolnostima, u kakvima žive Srbi, mogu postati zveri, ali i logonauti – tražioci Smisla. Ni ekonomskog oporavka nema i ne može biti bez duhovnog uzdizanja. Čitanje pomaže samonadilaženju, i zato mu treba pristupiti sa svom ozbiljnošću.

                SVEDOČENJE MILOVANA DANOJLIĆA                                    

Biblioteka je veliko čudo ljudskosti. Milovan Danojlić, u svom autobiografskom tekstu „Kako sam se školovao“ ukazuje na njen značaj:

„Ja sam, u tužnoj palanci zvanoj Ljig, naporedo čitao Milovana Glišića i Balzaka, a onda sam, krajem XX veka, sreo mlade Francuze, svoje studente, koji su položili veliku maturu ne pročitavši nijednu pesmu Bodlera ili Remboa./…/ Pošavši u nižu gimnaziju, učlanio sam se u opštinsku biblioteku, gde sam se dočepao mnogih važnih dela svetske književnosti. Stariji seljaci se i danas sećaju kako sam, pešačeći od škole do kuće, čitao u hodu.“

Sve to ne bi bilo moguće bez škole i biblioteke.

I zato…

ZAHVALNOST

Hvala svim čačanskim bibliotekrima za sve ono što čine za nas, čitaoce. Hvala im za svu decu koju su vezali za knjigu, pomažući joj da se snađu u moru života. Hvala im za sve tribine, književne večeri, susrete sa piscima i umetnicima. Hvala za sve knjige koje su objavili. Hvala za „Disovo proleće“, koje ne prolazi. Hvala im za svu prašinu koju su obrisali sa starih stranica, i oživeli ih, kao ptice u pesmi „Pretprazničko veče“ Alekse Šantića. Hvala im, u moje ime, za sve trenutke otkrivalačke radosti koje sam, između ostalog – zahvaljujući njihovom radu, imao u ovoj ustanovi koja pokazuje i dokazuje da je kultura pamćenje i pojedinca i naroda.

Vladimir Dimitrijević

ČITAVE KNjIGE ZNALI NAPAMET -Kada je pisao roman, Bredberi nije znao da su u SSSR-u, kako svedoči V. Giljarovski u knjizi „Moskva i Moskovljani“, zaista postojali ljudi zaduženi za spaljivanje zabranjenih knjiga. Nije znao da je u GULAG- u bilo mnogo onih koji su čitave knjige (naročito Sveto Pismo) znali napamet. Nije znao da je Nadežda, udovica Osipa Mandeljštama, čuvala stihove svog muža – u glavi .

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.