Aktuelno

TREBA BITI MNOGO LUD I ROMANTIČAN DA BISTE SE BAVILI OVOM VRSTOM MUZIKE

EKSKLUZIVNO: STEFAN MILENKOVIĆ, VUNDERKIND SA VIOLINOM, DANAS MAESTRO SVETSKOG KALIBRA

Završni koncert dvonedeljnog međunarodnog master klasa violine koji je za 13 izabranih polaznika u Muzičkoj školi „Dr Vojislav Vučković“ u Čačku održao, ni manje ni više nego maestralni Stefan Milenković, nekadašnje čudo od deteta sa violinom, održan je u petak,16. jula, na velikoj sceni Doma kulture. Samo troje studenata iz inostranstva je Milenković odabrao nakon javnog poziva na koji se odazvao veliki broj mladih iz celog sveta. Pored studenata iz Japana, Češke, Hrvatske i cele Srbije, našla se i Čačanka Milica Petrović za koju je, kaže, to bila izvanredna i jedinstvena prilika da uči od ovog vrsnog umetnika. Međunarodni master klas violine organizovala je nacionalna platforma „Srbija stvara“ uz podršku Grada Čačka i Turističke organizacije. Stefan Milenković jedan je od najvećih srpskih violinista, bio je najmlađi diplomac na Univerzitetu umetnosti u Beogradu, poslednjih godina bio je i redovni profesor violine na Univerzitetu Ilinois. Iza njega je oko trideset godina svetske karijere i pedagoškog iskustva na najprestižnijim svetskim muzičkim koledžima, među kojima je i Džulijard u Njujorku, dečak koji je sa trigodine svirao violinu, a sa šest imao prvi solo koncert, dostigao sve što se može dostići u svetu klasične violine, vratio se u Srbiju i evo ga i u Čačku. Razgovaramo nakon veoma uspešnog koncerta i dodele diploma ovoj uspešnoj klasi talentovanih mladih ljudi…

Sećate li se kada ste poslednji put nastupali u Čačku i ocenite ovu generaciju master klasa?

– Ja sam oduševljen. Sad, na prvo pitanje, ne mogu da se setim kad sam poslednji put bio, verovatno sam imao neki recital baš tu u Domu kulture i to sa mojom majkom, pretpostavljam, a to znači da je to bilo davno, davno… Što se tiče klase, znate, ja to ne ocenjujem u nekom striktnom smislu ranga nego, pre svega, gledam kakvi su ovo ljudi i ljudska bića. To su zaista tako divni momci i devojke, toliko su vredni i predani, disciplinovani i zabavni i inteligentni, smešni…Prosto je uživanje raditi sa njima, pa bez obzira gde na kraju odluče da odu, ili šta odluče da rade, ovo je ovde čisto zlato kao saradnja sa njima i to da mi na neki način ukažu poverenje i provedu dve nedelje sa mnom i da njihovi roditelji, isto tako puste decu svoju sa mnom, mnogi od njih, mislim, pola je ispod 18 godina, oni imaju nadzor, ali opet,radimo sami tako da neko ko je takav romantik da odluči da bude muzičar, violinist je heroj u mojim očima i sve najbolje, zaista su fenomenalni.

Uprkos okolnostima, uprkos talentima, uprkos svemu što su darovi Neba, rekli ste i ovde javno da “treba biti veoma lud, romantičan i okorenut mnogo sebi da bi se neko bavio ovom vrstom muzike”? Zašto ste to rekli?

– Da, da, apsolutno, jer danas se možda više nego ikada pre ide za bržim rešenjima, za lakšim profesijama. Brže se živi, gleda se da se nekako što pre dođe, ne do rezultata, ne do uspeha u nečemu, nego do popularnosti, više nego do uspeha. A ovo je obrnuto. Znači, ovo je jedan ogroman put koji je uzbrdo, i to je doslovno zanat i umetnost koji zahteva ceo život, znači posvećenost celog života i kažem, naspram mnogih drugih stvari koje su danas instant, su pilule, plastika, ovo je jedna neverovatna obrnuta vrednost, a rekao bih nema ništa plemenitije zaista nego krenuti tim putem. Svako od njih i svako od nas kada izađe na scenu i kada radimo ono što volimo i kada publika deli to sa nama vreme staje.

Pominjete strast prema onome što radite. Vi donosite i energiju muzike i strast izvođenja, Vaša biografija je apsolutno poznata da je ne ponavljamo, ali da li ste se nekada uplašili rutine, ima li za Vas izazova posle tolikog iskustva?

-Pa ima uvek izazova, ovaj master klas je izazov. Ja sam donekle, zbog izazova i odlučio da se vratim u Evropu, jer meni u Americi više nije bilo nekih izazova, nečeg što me inspiriše. Uradio sam sve što sam hteo i prosto, hteo sam upravo da se posvetim ovakvim divnim studentima, i to mi je izazov da oni cvetaju, izazov mi je svaka osoba, svaki student koji možda ima neku prepreku, da ih se slobodi, tako da je sve meni inspiracija, sledeći student, sledeći projekat, koncert, a bez toga, ne znam, možda ne bih ni bio ovde gde jesam, možda bih radio nešto drugo, ali ja stalno sebi stvaram izazove i to je nešto što njma prenosim da se ne boje testa, da se ne boje nepoznatog, naprotiv, da se suočavaju sa tim strahovima, jer je na kraju krajeva to sve iluzija.

Sa Miroslavom Petkovićem, pomoćnikom gradonačelnika Čačka

VRATILI SMO SE DA NAŠ SIN DOBIJE ONO ŠTO OVDE POSTOJI…

Upravo ste dotakli jedno od pitanja koje želim da Vam postavim. U medijima je veoma odjeknuo Vaš povratak u Srbiju, rekli ste da ste tamo dostigli sve što ste želeli, kažete da je Srbija za Vas oduvek bila inspiracija, znači li to da nudi više izvornosti, više duše, i zašto ste izabrali Novi Sad?

– Ah sad, pa znate, prvo mislim da u suštini niko ne mora da objašnjava zašto se vratio u svoju zemlju. To mislim bez obzira na okolnosti bilo gde, odande odakle dolazi ili gde ide. Ja sam dosta dugo, skoro 30 godina van i zaista, to mi je bila baza i mislim da se baze menjaju, zavisno od perioda života, naboja, i interesa i izazova, i ja sigurno već nekoliko godina razmišljam o povratku u Evropu generalno. Ja sam razmatrao i neke druge zemlje, recimo Italija, tamo živi moj brat, imamo isto neku rodbinu i puno sviram u Italiji, ali kako je vreme prolazilo nekako se ta ideja iskristalisala i bilo je jasno da želimo da budemo na svojoj zemlji, da budemo blizu svoje familije, da naš sin odrasta u našem okruženju, da dobije ono što ovde postoji i te kako…

KOREN, DUH, ISTORIJSKA INSPIRACIJA, PRKOS…

Kako definišete to “nešto”?

-Pa sad, to definisati je, ja mislim nemoguće. I koren, i definitivno jedan duh, upornost, pa čak i istorijska inspiracija, a umesto inata ja bih rekao prkos, ali, znate, sve je to relativno.  Mislim da je najbitnije kultivisati pozitivne kvalitete, i svaka zemlja ih ima i mi, prosto, treba to da cenimo. Bilo gde da sam bio, oni cene svoju kulturu, cene svoju zemlju, sad bez obzira da li tu ima nekih oscilacija, svako ih ima. Ne postoji idelna zemlja, rekao bih. Tako da ja želim da se posvetim studentima ovde, da razvijam projekte i da sviram logistički odavde, jer  je sve mnogo, mnogo bliže. Ja sam, pa da kažem decenijama sigurno putovao dva puta mesečno iz Evrope u Ameriku ili obrnuto, i to je puno… Znači, sve to može samo na jednom mestu i to je ovde. I onda naravno, kada sam pustio tu ideju u etar, stekla se jedna kritična masa i interes ljudi, i eto, tu smo sada i ja sam veoma, veoma zadovoljan i srećan.

Učesnici master klase: Kristian Mraček, Anastasija Tomić, Misaki Tanaka, Milica Petrović, Đurđica Aleksić, Sofija Dodig, Andrijana Durmišević, Lana Zorjan, Sofija Glavičić, Miona Topalović, Sergej Skeledžija, Matej Mihaljević

Često govorite o borbi protiv elitizma u klasičnoj muzici. Da li je i taj Vaš povratak i uključivanje u rad sa studentima, neka vrsta angažovanja na približavanju te vrste muzike ljudima, jer u krajnjoj instance muzike nema bez publike?

– Apsolutno, apsolutno i to je bio deo vežbe da tako kažem da svako od njih kaže nešto. Ja im kažem, vi možete izaći i odmah početi da svirate. Ali, nema cenu da vas publika upozna kroz par reči, da čuje vaš glas, da vidi ko ste, i to odamah stvara jednu sponu, vezu između vas i publike, onda samim tim i muziku koju predstavljate. A ja zaista mislim da su oni, znači, studenti danas i mladi ti koji će približavati ono što mi radimo njihovoj generaciji. I moraju imati ne samo muzički i instrumentalan kvalitet, nego i ličnost za to. Mnogi dolaze na koncert nekoga, ne samo da čuju to delo, nego da vide tu osobu da budu u prisustvu te osobe, pa skoro bez obzira šta svira. Tako da toga moraju biti svesni i zato smo na ovom seminaru radili ne samo na muzičkom aspektu svega toga, nego i na ljudskom, na toj toplini, otvorenosti, da publci, a ljudi mogu da se identifikuju sa vama, da se zbliže s vama, i onda vam veruju i svemu onome što radite na sceni.

Tvrdite da su koncerti svojevrsni rituali. Kako Vi njima pristupate, šta bi bili  neki Vaši mali rituali, ovde Vas posmatram iz sportskog ugla?

– To smo imali dosta, svako jutro vežbe, ustjanje u 7, 7,30, fizičke vežbe zagrevanja, istezanja, snage, vežbe disanja, kondicione vežbe specifične za ono što nama treba. Vežbe disanja su tu da nas probude, da nam daju fokus, da obogate telo kiseonikom da ako treba, a treba često da isključe i mozak, odnosno da ne razmišljamo previše o onome što radimo, nego da samo radimo, i sve to mora da se vežba da bi na sceni moglo da se pokuša da se sprovede, da se smire emocije, da se samo otvorimo i da smo u tom trenutku. Apsolutno sam sve to koliko sam mogao preneo i njima, vežbe meditacije isto, to nije religija, to nisu neki sistemi,to su tehnologije ljudskog bića, organizma. Mi smo sastavljeni ne samo od mozga, ne samo od tela, ne samo od duše, sve je to zajedno i to se mora uzeti u obzir, da sintetički, i mi sve to koristimo da sviramo. Ali neke stvari ne možemo na primer ako student ima neki problem, ima tenziju u ramenu ili je ukočen, to je skoro nemoguće popraviti nasamom času, to se mora popravlajti mimo časa, disanjem, koje može da diže puls, da spušta puls, da diže i spušta krvni pritisak, a sve nam to treba. Ja nijednom za ove dve nedelje nisam rekao nikom da je ovo lako što mi radimo i oni su pripreman i od prvog dana za borbu i zato sam to hteo da to bude svakog jutra, da traje dugo i onda taman recimo oko pet sati popodne kad padnu na nos onda radimo ponovo vežbe i onda radimo meditaciju disanja da ih regeneriše, da osete doslovno taj efekat iz prve ruke i da su već u šest popodne spremni da produže dan i sveto da bi mogli da voze u šestoj brzini u životu, da urade više, da vežbaju više i da se ne umaraju. I onda sve to izađe na videlo na samoj sceni ili pre koncerta, i tada su radili neke vežbe…To je, prosto, jedan sistem, jedna celina, jer mi sviramo onakvi kakvi jesmo na kraju krajeva.

„OBAVEZNA IGRA“

Vaša karijera praktično teče od treće godine kada ste prvi put uzeli violinu u ruke. Da li se danas kada se osvrnete na svoj život unazad osećate nagrađenim ili oštećenim, da li je to u početku za vas bila obaveza ili igra, da li Vam je bilo uskraćeno detinjstvo nametanjem obaveze?

– Rekao bih da je bila obavezna igra. Ha, ha, ha, jako zanimljiva pitanja, definitivno jedna obavezna igra i za mene je i sada to jedna obavezna igra. Nije bilo nametanje, definitivno je bila jedna struktura koja je ponuđena i održavana od strane mojih roditelja, pogotovu mog oca koji je bio moj profesor i pedagog, ali kao što zna svako ko ima dete vi ne možete dete terati toliko dugo, pogotovu na nešto tako kompleksno. Znači, tu mora postojati neki interes preduslov , onda on može da se kultiviše i potencira, tako da u tom smislu ne verujem zaista da je to bilo na silu, a što se tiče detinjstva mogu da kažem da sam zaista uživao u njemu 90 posto, tih deset posto sam morao da vežbam, dok su moji vršnjaci radili možda nešto drugo, ali nisam samo vežbao. Nisam propuštao druženje sa vršnjacima, i mislim da je to veoma, veoma bitno da imamo slobodno vreme i da smo deca, a ne samo da se usmeravamo, mislim da je to užasno opasno, i mislim da može da slomi nekoga, i da nije vičan normalnom životu, nema društvene, socijalne sposobnosti. Tako da su moji roditelji to dozirali veoma dobro, što je veoma teško, mislim da je to jedna od njihovih većih zasluga.

Sa novinarkom Zoricom Lešović Stanojević

Sin, nazire li se naslednik?

– O pa videćemo, nešto prčka da, ali nećemo forsirati ništa, definitivno deluje da je stvarno muzikalan, poseže za violinom i ima ritam, ali još je rano, ima 15 meseci tek, pa….

Zorica Lešović Stanojević     

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.