Tov junadi u čačanskom kraju zabeležio je svoj procvat sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka. Poljoprivrednici su se bavili uslužnim tovom junadi i sva njihova roba je uglavnom plasirana na inostrano tržište. Grla su uzgajana za čaćanski „Stočar“, koji je funkcionisao kao društveno preduzeće. „Stočar“ je imao u sopstvenom tovu oko 8.000, a njegovi kooperanti i dodatnih 5.000 junadi. Zajedno sa čačanskim „Zadrugarom“ i „Agroeksportom“ iz Preljine, godišnje se gajilo i do 18.000 junadi. Ekstra klasa junećeg mesa odlazila je na italijansko, dok je malo krupnija stoka plasirana na grčko tržište. Ratne godine su dovele do raspada društvenih preduzeća, pa samim tim i gašenja „Stočara“ i zatvaranja brojnih tovilišta u čačanskim selima. U zlatnom periodu razvitka srpske poljoprivrede, u čačanskom kraju je sredstvima „Zelenog plana“ podignuto oko 70 farmi za uzgoj junadi. Danas funkcionišu samo neke od njih. Iako se njihovi vlasnici suočavaju sa brojnim problemima, oni veruju da će tov junadi jednoga dana ponovo postati isplativ posao.
Kako navodi Tihomir Đurović, iskusni stočar iz Slatine, danas se tovom junadi bave samo najveći zaqubljenici u stočarstvo, koji su, uprkos brojnim problemima, sa teškom mukom uspeli da održe svoja tovilišta.
– Na teritoriji Grada Čačka godišnje se uzgaja oko 2.000 junadi. Tržište je poremećeno, izmenili su se uslovi poslovanja i nema nekadašnje kooperacije iza koje su stajale jake firme, ali i država. U zlatnom periodu razvitka stočarstva u našem kraju, „Stočar“ je za svoje kooperante nabavljao telad i koncentrate. Naše je bilo samo da obezbedimo kabastu stočnu hranu (seno i kukuruznu silažu) i da se pravilno brinemo o grlima. Veterinarske usluge je, takođe, obezbeđivao „Stočar“. To je bio izuzetno isplativ posao, toliko dobar da sam od uslužnog tova junadi 1990. godine uspeo da kupim novu „tojotu“, a da mi je istovremeno u džepu ostalo dovoljno novca da kupim još jedan takav auto. Tada sam na farmi imao 120 grla – ističe Đurović, koji u svom tovilištu trenutno gaji 70 junadi, u sopstvenoj režiji.
UMESTO STOČARA PROFITIRAJU NAKUPCI
Nekada su se junad prodavala sa 450 do 500 kilograma, a sada se njihov tov produžava sve do 600 kilograma, što zahteva period od 12 do 15 meseci. Cena po kilogramu žive vage iznosi dva evra. Da bi se kupilo tele sa prosečnom kilažom neophodno je obezbediti 500 evra, a kada se na to dodaju i troškovi kabaste i koncentrovane stočne hrane – zarada je toliko mizerna da potpuno obesmišljava ovaj veoma zahtevan posao, tvrde u domaćinstvu Đurovića.
– Cena isporučene robe je tako niska da ne može da pokrije troškove proizvodnje i obezbedi makar skromnu zaradu. Retki entuzijasti koji se na našem području i dalje bave tovom junadi imaju dobre uslove za rad – savremene objekte, zemlju, neophodnu mehanizaciju i opremu, ali im nedostaju povoljni krediti za nabavku repromaterijala i sigurno tržište, na kome bi svoju veoma kvalitetnu robu mogli da prodaju po boljoj ceni. Više od 50 odsto utovljenih junadi sa čačanskog područja danas završava na crnogorskom, ili preko Kosova na albanskom tržištu. Plasman junadi se pretežno odvija u „sivoj zoni“, dok legalnim tokovima, prema mojim saznanjima, na italijansko tržište stižu izuzetno male količine naše junetine – objašnjava uzorni slatinski stočar.
Tihomir veruje da poljoprivrednici jedino udruženi u zadruge mogu učiniti da njihov posao postane isplativiji.
– Kada nastupamo samostalno na meti smo nakupaca i prisiljeni smo da svoje proizvode dajemo po mizernijoj ceni. Ukoliko se udružimo u zadruge, imaćemo ozbiljniju ponudu, što bi trebalo da nam omogući bolji plasman proizvoda. Polazeći sa takvog stanovišta, nas desetak stočara iz više čačanski sela odlučili smo da formiramo specijalizovanu zemljoradničku zadrugu samo za uzgajivače junadi „Stočar 2017“ – kaže Tihomir, podrobno objašnjavajući da će njihovoj zadruzi za normalno funkcionisanje biti neophodno sabirno mesto, koje mora da zadovolji propisane standarde za otkup teladi, kao i pripremu junadi za izvoz. Takođe, zadruga će imati potrebu da zaposli inženjera iz oblasti stočarstva, koji bi trebalo da vodi posao sa stanovišta struke.
POSLOVANJE U „SIVOJ ZONI“ – VELIKI RIZIK !
Tihomirov sin Vladimir (29) smatra da se posustalo zadrugarstvo Srbije može ponovo podići, ali uz podršku države i lokalnih samouprava, jer poljoprivrednici nisu dovoljno ekonomski jaki i edukovani da to sami učine.
– Stanje u poljoprivredi trenutno jeste loše, ali mi se borimo da naša proizvodnja opstane, jer bolje je biti „svoj na svome“, nego raditi za druge, ako već posedujete dobru bazu za bavljenje poljoprivredom. Tov junadi je veoma zahtevan posao, ali se ne žalimo. Imamo dobre uslove za rad i pristojan život. Ostaje nam samo da bolje unovčimo svoj proizvod. Iskreno se nadam da će zadrugarstvo zaživeti u našim selima, jer bismo imali jedinstveni nastup na tržištu. Trenutno nemamo osiguran plasman proizvoda. Zahvaljujući ličnim kontaktima iz nekih ranijih godina, otac i ja najviše radimo sa kupcima iz Crne Gore. Nismo nikada bili žrtve prevaranata, koji su kupovali junad lažnim devizama, ali sijaset puta nismo uspeli da naplatimo robu od kupaca sa kojima smo dugi niz godina sarađivali. Sam posao je postao nesiguran i ovde nije reč o malim novčanim iznosima da bi se toliko rizikovalo. Svašta se događa kada ste prinuđeni da poslujete „na reč“. Definitivno, zadruge su jedini izlaz iz ovakve situacije – kaže Vladimir Đurović.
V. Stepanović