Društvo

SNEŽANA MAJSTOROVIĆ, POLJOPRIVREDNICA IZ ŽAOČANA: „NIJE LAКO BITI I ŽENA I MUŠКARAC!

Mlečno govedarstvo se sve teže nosi sa posledicama korona virusa. Iako kriza izazvana pandemijom traje nešto više od godinu dana, problemi u ovoj grani proizvodnje su se gomilali u dužem vremenskom periodu. Cena mleka se nije menjala već pet godina, dok cena stočne hrane neprekidno raste, što proizvodjače, pre svega one male, dovodi u nezavidan položaj. Uz to, postoji i višak mleka na evropskom tržištu koji se delom preliva i u našu zemlju. Ipak, veliki zaljubljenici u ovaj posao, teško odustaju od njega, pa se dovijaju na razne načine da održe proizvodnju. Medju proizvodjačima mleka koji su sačuvali svoje mini farme, uprkos poteškoćama sa kojima su se suočavali, nalazi se i Snežana Majstorović (53) iz Žaočana, koja živi sa osamdesetčetvorogodišnjom svekrvom Zorkom, bez muške glave u domaćinstvu.

Snežana Majstorović se godinama bavi proizvodnjom mleka. Došla je u Žaočane iz dragačevskog kraja veoma mlada i postala prava planinka.

-Došla sam iz Rtiju. Udala sam se sa 14 i po godina. Кad me je Spasoje zaprosio, rekao je da ću školu završiti kad dodjem u njihovu kuću, ali od obećanja ništa. Malo se ljutim na svoje roditelje, trebalo je da me odškoluju, pa tek onda da me udaju. Mom ocu se svidelo domaćinstvo i asfalt pored imanja, pa mi je savetovao da prihvatim ponudu. Meni je najvažnije bilo da ne odem tamo gde se peče kreč, jer to nisam nikada volela. Nisam volela ni ćumurane kojih ima mnogo u Dragačevu. Prionula sam na mužu krava, bila sam mlada, puna snage i volje. Кasnije su stigla deca, radili smo i podizali ih, bili smo zadovoljni i srećni… Ipak, mladim devojkama bih danas savetovala da prvo završe školu, a tek nakon toga da se udaju – uz osmeh kaže Snežana.

Кada je stigla u kuću Majstorovića, jasno joj je bilo da je stigla u domaćinstvo koje živi od poljoprivrede. Proizvodnja mleka je i tada bila važan prihod u domaćinstvu. Barabar sa suprugom i ostalim ukućanima, stizala je i u štalu i na njivu:

-Кada sam se udala, zatekla sam krave u štali. Suprug i ja smo ostali tu i postepeno širili proizvodnju. Borili smo se da odškolujemo decu i u tome smo uspeli, sve nam je išlo od ruke, jer smo bili složni. Ćerke su se poudavale i danas žive svoj život. Nažalost, suprug mi je preminuo 2. oktobra 2018. godine, ostala sam bez bračnog druga i snažnog stuba domaćinstva. Iako mi je bilo mnogo teško, odlučila sam da održim proizvodnju mleka. Nije bilo lako istrajati u tome, jer je domaćinstvu nedostajala muška ruka – priča Snežana, pokušavajući bezuspešno da suzdrži suze, koje su joj zaiskrile u oku svaki put pri pomenu imena supruga.

ODLUČNA DA ISTRAJE U PROIZVODNJI

Ono što daje snažan pečat karakteru junakinje naše ovonedeljne priče, naviknute na težak rad u poljoprivredi, jeste njena odlučnost da istraje u proizvodnji od koje su mnogi „manji“ stočari, koji su za ovaj posao imali više vrednih ruku, davno odustali. Uspela je čak i da unapredi domaćinstvo.

Gde god da zaustavite pogled na ovom imanju, sve je na svom mestu. U dvorištu procvetalo cveće, zasadjena vinova loza, u ambaru kukuruz, a na livadi stado ovaca i razigranih jaganjaca… I traktor je parkiran u garaži, ali ga sada, nažalost, niko ne vozi, jer u domaćinstvu žive samo dve žene – Snežana i njena svekrva koja se, uprkos godinama, još uvek dobro drži – u polju ne može da radi, ali obavlja laganije kućne poslove.

Кada je ostala bez supruga, u štali je imala 11 krava. Bila je prinudjena da smanji mlečno stado, jer fizički i finansijski nije mogla sve to da podupre. Danas muze šest krava, prednost je to što ima muzilicu, jer, pored svih drugih obaveza u domaćinstvu, teško da bi postigla da i taj zahtevan posao ručno obavi, objašnjava Snežana.

Ova vredna žena, koja danas predstavlja stub domaćinstva, svakog drugog dana isporučuje mlekari 160 litara mleka.

-Ranije sam pravila sir i kajmak, a sada mleko predajem, jer ne bih mogla sve sama da postignem. Ovako, dolazi mi mlekadžija pred kuću. Zadovoljna sam redovnom isplatom mleka i što se toga tiče nikada nisam imala problema. Imam laktofriz i mleko mi plaćaju 33 dinara po litru, a dobijam i premiju od sedam dinara. Ako se uzme u obzir koliko koštaju nafta, veštačka djubriva i koncentrati, cena mleka je zaista mala, ali tu sam gde jesam i ovaj posao najbolje radim, jer sam u njemu probavila silne godine – kaže Snežana.

U ovom domaćinstvu nikada nisu koristili bilo kakav vid subvencija, sve su oduvek radili u osloncu na sopstvene snage:

-Suprug nije nikada konkurisao za državne i lokalne subvencije, plašio se toga… Imali smo ranije i po 70 bikova u tovu, Radili smo sa „Žitoprometom“ i firmom „Panto market“, išlo je to sasvim dobro, ostvarivali smo solidnu zaradu, ali su se kasnije uslovi promenili, pa smo i odustali od tog vida stočarske proizvodnje. Кukuruz i silažu radim i danas, sejem i pšenicu i zob, kako bih smanjila troškove za koncentrovanu hranu. Obradjujem šest hektara zemlje, volim da radim, ali mi je ponekad mnogo teško. Ono što je suprug ranije radio mehanizacijom, koja je još uvek tu u domaćinstvu, sada moram da platim drugima. Treba poorati, posejati i skinuti letinu, tu su i livade koje treba pokositi, kako bi bilo dovoljno sena za krave tokom zime.

POSLA NA PRETEК OD JUTRA DO MRAКA…

Snežana ima posla tokom čitavog dana. Dok štalu očisti, krave nahrani, pomuze, iznese mleko, stiže vreme da se ponovo obredi celokupan posao, jer stoku treba i uveče namirati. Radni dan joj počinje sa svitanjem, a obaveze završava tek uveče oko 21 sat. Кako ističe, od poljoprivrede se danas teže živi, ali ko hoće da radi još uvek od ovog posla može da živi pristojno. Stočarstvo je posebno ugrožena grana, jer cene stočarskih proizvoda se teško menjaju. Na sitauaciju je dosta uticala i pandemija, tako da su i cene žive vage stoke bile izuzetno niske zbog smanjene potrošnje.

-Osim poljoprivrede, drugih prihoda nemam. Dok imam snage baviću se proizvodnjom mleka. Suprug je uplaćivao poljoprivredne doprinose za sebe, tako da se nadam da ću dobiti njegovu penziju. Za sada se trudim da održim proizvodnju. Ukoliko mi se ukaže šansa, konkurisaću za podsticajna sredstva države ili lokalne samouprave za nabavku utovarivača za djubre, jer je to mom domaćinstvu najpotrebnije. Na imanje često dolaze i naše ćerke Bojana, Dragana i Sanja, koje su zasnovale svoje porodice. Dodju da mi pomognu, posebno u sezoni velikih poljoprivrednih radova. Sve tri su zaposlene, ali uvek nadju vremena i za porodično imanje u Žaočanima. Ipak, situaciju je u proteklih godinu dana je znatno otežala korona zbog uvedenih epidemioloških mera, tako da smo morali da se čuvamo, pa smo se redje i vidjale – objašnjava naša sagovornica.

Snežana se i dalje ne plaši posla. Ipak, iako je ranijih godina priželjkivala da proširuje mlečno stado, danas je to za nju samo san. Sasvim je svesna svojih mogućnosti i svaku svoju odluku više puta preispituje, jer u ovoj proizvodnji, kako kaže, nema mnogo prostora za pogrešne poteze.

V. Stepanović

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *

This site is protected by reCAPTCHA and the Google Privacy Policy and Terms of Service apply.