INTERVJU: LALA RAŠČIĆ, JEDNA OD UMETNICA 30. MEMORIJALA NADEŽDE PETROVIĆ O PERFORMANSU „GORGO“
Lala Raščić, multimedijalna umetnica, koja je svojim performansom otovrila jubilarni 30. memorijal Nadežde Petrović, rođena je 1977. u Sarajevu. U svom radu koristi različite obrasce materijalne i nematerijalne kulture u građenju narativa koji se manifestuju kroz video performanse, žive izvedbe, instalacije, projekcije, objekte, grafike, slikarstvo i crteže. Njeni interesi istovremeno su usmereni ka savremenim i istorijskim pripovedačkim praksama, složenim sistemima suvremene proizvodnje znanja, kao i usmenim tradicijama i folklornim formama. Ti složeni narativni projekti nastanjuju prostor između koncepta i teatralnosti. Završila je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Članica je HDLU-a i HZSU-a u Zagrebu i organizacije CRVENA iz Sarajeva. Od 2009. do 2017. je bila članica kolektiva Good Children Gallery iz New Orleansa…
Zašto je Vaš performans inspirisan naracijom iz antičkog sveta, da li ste u toj mitologiji prepoznali neke univerzalne obrasce?
– Performans „Gorgo“ nastaje kao organska nadogradnja na spekulacije i istraživanje o ženskim likovima iz grčkih antičkih mitova i mitskih ciklusa, već razrađenih u prethodnim radovima „Eumenide“ iz 2014. i „“EE-0“ iz 2018. Antički mit je do nas došao kao kanon, kao petrificirana zadatost istorije, kao jedan bitan događaj u linearnom čitanju naše kulture. Tokom svog istraživanja mita uvidila sam da mit, u formi do kojeg je došao do nas, je rezultat prethodne akumulacije i amalgamacije višestoljetnog ljudskog znanja i iskustva. Uvidila sam i da mitologija pršti od normalizirane mizoginije, nasilja i arbitrarnih interpretacija. Ono što mi se nametnulo kao posebno intrigantno jeste da prema teoriji mita, mit se odvija u davnom, ali neodređenom, suspendiranom i paralelnom vremenu, koji je neupitan i koji je odvojen od našeg vremena. Teoretski, moguće je uskočiti u to vrijeme i nastaviti mitske narative koji se nama serviraju kao nedodirljivu i uticati na njih.
Vi ste mitološkoj Meduzi posudili svoje telo?
– „Gorgo“ se bazira na mitu o gorgoni Meduzi, kojoj je Perzej odsjekao glavu i poklonio ju Ateni. Teoretski, njeno obezglavljeno tijelo još uvijek krvari u suspendiranom, mitskom, vremenu, te je moguće spekulirati da se Meduzina glava, ponovo, sastavlja sa tijelom. Za mene ovaj postupak rješava višestoljetne nepravde nad poimanjem žene i njezinog tjelesnog i duhovnog integriteta. Mogućnost ovakvih iskoraka u maštu me vodi u projektima, gdje se hvatam u koštac sa narativima iz antičkog svijeta.
Telo žene i u ovom umetničkom iskazu poslužilo je kao artefakt, objekat duhovne emancipacije i transformacije.
– Kako osobno tumačim pojam «artefakt» kao manifestaciju bilo materijalne ili nematerijalne kulture, trebala bi moći prihvatit sintagmu iz pitanja, “telo žene kao artefakt“. No, načelno, jako sam daleko od te tvrdnje. Tijelo zasigurno nije objekt, možda može biti artefakt koji signalizira značenje, može biti simbol ili metafora, može biti subjekt. Kao umjetnica koja, nerijetko, u svojim performansima ili video performansima otjelovljujem ili glumim različite likove, bitna je neposrednost iskustva tog otjelovljenja, jednakog svakom umjetničkom gestu koji u datom momentu odgovara konceptu. Za projekte koje radim, bitan mi je lični ulog – postati subjekt, pokretač priče, pripovjedačica. Iz te pozicije, uzimam Gorgoneion, Meduzinu glavu, Gorgo, ono što je kroz višestoljetnu ikonografiju postao artefakt i transformiram je. Ja ne posuđujem tijelo njoj, nego sabotiram fetišizaciju koju su njezino tijelo i lik trpili. Samo služim transformaciji i emancipaciji njezina historijskog lika, kojeg prevodim iz mita u realnost.
Mislite li da je žena kada je kompletna i osvešćena, što je neminovno uvlači u feminizam?
– Uglavnom, spajanje Meduze sa tijelom je simbolička naznaka obrtanja diskursa dominantnog patrijarhata u kojem živimo u neko novo doba, gdje obrasci kojima se vladalo, uvjeravalo i normaliziralo nejednakost, nepravdu i nasilje, više ne piju vodu i gdje nema više mjesta za konstelacije moći, gdje jedna žena (Meduza) može biti silovana, pa za kaznu pretvorena u čudovište, pa samo zato što je ružna (ili prelijepa), proglašena neprijateljem i onda obezglavljena i oguljena, samo da bi neki povlašteni sin, dobio herojski status. Moj feminizam počiva na tome da propitujemo sve priče iz davnina i u njima nalazimo simptome problema našeg društva, koji ne počiva na osi žensko-muško, već na osi solidarnost-kapitalizam, nemati-imati.
U trenutku kada oklopima počinje da štiti svoje telo, ona dobija i snagu za ulogu ratnice, postaje borac. Da li su zvučne senzacije koje prate svaki njen sputani pokret, zapravo odraz bola koji joj je nametnut u toj transformaciji?
– Bolu u ovom performansu nema mjesta. Zvuk, integralni dio performansa, je rezultat duže suradnje sa Hrvojem Nikšićem, kompozitorom i zvučnim inženjerom iz Zagreba. Ne znam da li imam racionalno opravdanje na svaki element koji se pojavljuje u mojim radovima. Isprva, imate pravo, zvuk je bio usko vezan za sam oklop i za čin navlačenja oklopa – tog emancipacijskog, katarzičnog momenta cijelog performansa. Oklop je i pravljen sa namjerom da ga se ozvuči. No, taj zvuk je trebao da bude sasvim dokumentaran, da bilježi grebanje metala o kožu i tiho zveckanje bakrenih komada. Kroz rad i razradu zvučne slike, ona se razvijala i postajala svojevrsna kompozicija u kojoj se zvukovi sa kontakt mikrofona prikopčanih na oklop amplificiraju, distorziraju i moduliraju tokom pokreta. Na taj način nam je postalo jasno da oklop može da služi kao instrument i da se njime svira. Prije nego bol, ja bih rekla da se svaki zvuk tumači kao proslava Meduzine transformacije u oklopljenu, zaštićenu, homogenu jedinku, kao slava njenoj emancipaciji i ponovnom otjelovljenju i povratku iz mrtvog svijeta kanoniziranih reprezentacija u – kako ste i sami rekli – ratnicu.
Da li ste imali dilemu kada je bilo potrebno obnaženih grudi izaći pred publiku, koja nije uvek edukovana za ovakve performase?
-Odbijam povjerovati da publika nije edukovana za «ovakve” performanse? Historija umjetnosti od 60-tih naovamo svjedoči da imamo performanse obnaženih tijela, i muških i ženskih, na svim nivoima kulture, od underground happeninga do etabliranih institucija. Publika je imala pola stoljeća da se navikne, čak i u Čačku. Pored toga, tjelesnost, iako bitna, nije motiv za golgrudost u mom performansu. Ako nije jasno, kod mene su linijarom povučene reference iz vizualnog svijeta antike. U toj općoj kulturi prikaza inih ženskih aktova i božica i nimfi, gole ženske grudi opstaju kao opće mjesto. Možda su toliko objektivizirane da se i ne primjećuju. Nisam imala nikakve dileme izaći pred publiku obnaženih grudi: to je tijelo performerice u kontekstu kulturne manifestacije. Pored toga, koncept i ideja rada su sami nametnuli formu. Išla sam za čistoćom iskaza.
Zorica Lešović Stanojević
(Ceo intervju u najnovijem „Glasu“)
